Iako se definicije volonterstva razlikuju ovisno o kulturama i jeziku, vrijednosti koje ga pokreću univerzalne su i jednake. Želja da se pridonese općem dobru društva svojom slobodnom voljom bez očekivanja materijalne nagrade, pokretač je svakog nesebičnog volontera. Solidarnost, uzajamnost, međusobno povjerenje, pripadanje i osnaživanje, odrednice su volonterstva koje značajno pridonose cjelokupnoj kvaliteti života u zajednici.

Promicanje takvih društvenih vrijednosti kroz širenje i razvoj volonterstva, jedan je od primarnih ciljeva Udruge. Udruga trenutno broji 20 do 30 stalnih volontera koji, kroz brigu o konjima, održavanje prostora Udruge te druženje s korisnicima, predstavljaju veliku podršku u realizaciji svih aktivnosti.
Udruga u svrhu razvoja volonterstva surađuje s DKolektivom – organizacijom za društveni razvoj i odgojno obrazovnim ustanovama te svake godine sudjeluje u volonterskim kampanjama, manifestacijama i akcijama kako bi potakla što veći broj mladih na uključivanje u volonterske aktivnosti Udruge ali i drugih organizacija civilnog društva.
Zahvaljujemo svim vjernim volonterima koji svojom energijom i vremenom, poklonjenim terapijskim programima, potvrđuju snagu ljudske topline i ljubavi.
Pozivamo sve zainteresirane pojedince da nam se pridruže u ovom velikom projektu te da kroz volontiranje postanu aktivni građani društva koji pridonose kvaliteti, ne samo svojeg, već i života ljudi oko sebe.
Ugovor o volontiranju možete preuzeti ovdje.
Pismo jedne volonterke
„Temeljno pitanje koje mi postavljanju svi kojima kažem da sam volonter Udruge „MOGU“ je zašto? Uvriježeno je mišljenje da sve što radimo ima neki „viši cilj“, ali se nažalost pod „višim ciljem“ uglavnom misli na materijalnu korist. Ukoliko nema materijalne koristi, postaje i ostaje nedoumica zašto?
Iako osobe s invaliditetom na teži način postižu rezultate, one imaju jednu prednost pred osobama koje smatramo „normalnima“. One se trude oko malih stvari koje se nama ne čine posebnima i vesele se svakom uspjehu. U njihovim je natjecanjima osnova zabava, a tek onda rezultat. Za njih je uspjeh samo sudjelovanje na natjecanju. I za sudjelovanje treba neizmjerno puno upornosti, truda, ljubavi i lijepo je ukoliko je nagrada pehar, no, ona nije uvjet novom i ponovnom trudu i radu. Osobe s invaliditetom nas uče upornosti, strpljenju te uvijek i iznova spremnosti na promašaje i pokušaje. Odustajanje znači prestanak borbe za kvalitetniji način življenja, a to je nešto što se ne može dozvoliti. Druženje s osobama s invaliditetom podiže razinu empatije osobama „bez teškoća“. Ovdje pitanje: „Zašto se ovo događa baš meni?“ djeluje prazno. Nitko ga ne postavlja. Samo se u situaciji u kojoj se trenutno nalazi, nastoji napraviti najviše i najbolje što se može.
Životinje su stalni stanovnici Udruge. Svaka od njih ima svoje mjesto. Djeci koja žive u gradu, zanimljiva su jer su u prirodnom okruženju. Može ih se hraniti, igrati se s njima i sve ono što u zoološkom vrtu nije moguće. Osobe različite dobi u nekoj od njih pronalaze prijatelja. U obitelji pasa Udruge „MOGU“, mojoj je obitelji najzanimljivija Točkica. Pas bez pedigrea s amputiranom nogom i neizmjernom željom za igrom. Vijetnamsko prase Rudi na sve je načine osiguralo epitet vjernog psa. Debelo i tromo, ono vjerno prati svakog tko ga hrani.
Osnovni stanovnici su konji. Kao izrazito društvene životinje svojom pojavom, ali i neizmjernim trudom da vas niti jednim svojim pokretom ne povrijede, izazivaju strahopoštovanje. Njihova strpljivost u radu i spremnost razumijevanja potreba i želja jahača zadivljuju.
Praktična strana priče je mogućnost da, od ostataka hrane koji me uvijek iznova muče na kraju tjedna, posluže na radost našim prijateljima životinjama. Tako svaki ostatak kruha, svaka kost, jabuka koja se „navorala” ili neka smežurana mrkva s kojom nismo sigurni, služe kao hrana našim prijateljima, te nas čini sretnima što netko ima koristi od onog što bismo inače bacili.
Još jedna vrijedna priča u Udruzi su maloljetni „delikventni“ koji u sklopu odrađivanja svog društveno korisnog rada mogu raditi u Udruzi. Ovisno o sposobnostima i željama, oni se uključuju u različite fizičke poslove i većinu vremena mogu vidjeti koliko se osobe s invaliditetom trude kako bi postigle i najmanje rezultate, dok oni svojim postupcima vrlo često balansiraju između vrste ponašanja kojima ugrožavaju ne samo svoju, već i sigurnost ljudi oko sebe. Na ovaj su način oni izloženi nekoj vrsti ispita, bez puno riječi i komentara. Njima se nudi mogućnost da sami odaberu na koji će način nastaviti svoj život, ali i da postanu svjesni svoje odgovornosti pri svakom neodgovornom postupku koji čine.
Kada se nakon ovoga postavi pitanje zašto biti volonter upravo ove Udruge, odgovor postaje jasan. Glavni motiv rada u Udruzi „MOGU“ je sustav pozitivnih vrijednosti za koji se nadam da će postati način življenja i moje djece te koji, kao takav, za mene ima neprocjenjivu vrijednost.
Volonterka udruge MOGU, mr.sc. Ivana Čandrlić Dankoš”